Sara Renar je jedna od upečatljivih figura “zagrebačkog novog vala” autora. Žena sa atmosferičnom gitarom, semplerima i opijajućim, mačjim glasom, osvojila je Hrvatsku i regiju. Pandemija je naročito udarila na glazbu – koncerte, festivale, promocije, pa ni Sara nije izuzetak. O svojoj glazbi i o tome kako preživljava pandemiju govori nam jedna od najnovijih pop senzacija uvijek inspirativnog Zagreba
Intervju: Žikica Milošević
Deo si talasa “novih ženskih kantautora”, žena sa gitarom i samplerima. Postala si jedan od zaštitnih znakova Zagreba u glazbenom smislu. Kako nalaziš inspiraciju?
Hvala ti na lijepim riječima. Nastojim živjeti punim plućima, istraživati i igrati se. A.B. Šimić je napisao da su pjesnici su čuđenje u svijetu, ja bih dodala – i glazbenci.
Kako pomiriti arhitektonski um i razbarušeni umetnički poriv? Koliko te je
arhitektura oblikovala u stvaranju “projektovane” muzike?
Sigurno mi je tehničko obrazovanje utjecalo na način koji pristupam građenju pjesme. Pristup stvaralaštvu je vrlo individualan. Kod mene je to kombinacija nečeg intuitivnog i vrlo neuhvatljivog i neke opipljivije strukture i konteksta. Koncept ima ključnu ulogu, nastojim da se konzistentno čita na širem planu i u detalju. Ali početni impuls je onkraj razuma, proizlazi iz podsvijesnog. To je ono spomenuto čuđenje.
Rekla si u šali “mogla si da budeš arhitekta ali nisi htela” kada je izbila pandemija.
Koliko je teško biti muzičar bez svirki u ovo grozno vreme?
Koncerti su, kao i zaljubljenost jedna od najljepših “droga”. Prijenos energije izvođenjem uživo je ogromna ljubav, nikakvo posredstvo tehnologije to ne može zamijeniti. Osim toga, svirke su meni i mnogim mojim kolegama primaran izvor zarade: od prodaje albuma se ne živi, a autorska prava alternativne glazbe ozbiljnije prihode donose samo najvećim hitovima. Ako je 0 – najlakše a 10 najteže, rekla bih da smo u ovoj pandemiji na solidnoj osmici. Kao dobar dio stanovnika zemlje, nažalost.
Da li je užasna godina za nama, sa potresima i karantinima, uticala da dobiješ “napad kreativnosti” ili introspekcije? Kako se promenila i da li se uopšte promenila ova situacija?
Kada je cijela stvar krenula, nisam napisala niti jednu pjesmu – stava sam da živimo povijesni presedan i da je sasvim legitimno, dapače poželjno, malo stati i naprosto osluškivati situaciju. Kako se sada to krizno stanje pretvorilo u kriznu godinu, a biti će bojim se i godine, pokušavam naći način da svaki dan živim i radim s potpunom neizvjesnošću. Kako je stanje na nezavisnoj kulturnoj sceni bilo sve samo ne izvjesno i kada su stvari bile “normalne”, opremljena sam dobrim alatima za preživljavanje.
Koji su planovi kada sve ovo ludilo prođe?
Album je izašao 8.3.2021, kako ćemo ga i u kojim uvjetima promovirati zaista ne znam. Obzirom na pandemiju i potrese, u ime vlastitog mentalnog zdravlja sam zaključila da je najbolje da ne radim nikakve dugoročne planove, ili bar da se ne vežem jako za njih. Nisam nikad bila jako taktilna osoba, ali čim se budemo cijepili mislim čvrsto grliti svoju rodbinu i prijatelje. Pogotovo mamu!
Foto: Tajana Dedić Starović
